bembizam, pjesnička struja, smjer, škola u talijanskom i općenito europskom svjetovnom, ponajprije ljubavnom pjesništvu XVI. st., a označava jednu od varijanata petrarkističke lirike. Ime je dobila po talijanskom pjesniku i humanistu P. Bembu, nastavljaču i obnovitelju klasične tradicije Petrarkine poezije, koji je u svojim estetičkim spisima i lirici nastojao onodobnu petrarkističku liriku očistiti od senzualno-pučko-profanih sastavnica, koje su se s vremenom u njoj nataložile, i pučkih pjesničkih oblika (strambotto, barzeletto, frottola) te ju vratiti na one tijekove koje je, po njegovu mišljenju, normirao i kanonizirao F. Petrarca u Kanconijeru. Bembova reforma težila je kako obnovi svjetonazorskih koncepcija ljubavi i ljepote u duhu neoplatonizma, povratku na vjerno reproduciranje misli, osjećaja i slika iz Petrarkina Kanconijera, tako i povratku na formalne osobine Petrarkine lirike (u stihu i strofi povratak oblicima kao što su sonet, kancona i sestina, a u izrazu eleganciji i načinima Petrarkina ukrašavanja teksta). U hrvatskoj književnoj historiografiji sljedbenicima bembizma obično se drže H. Lucić, D. Zlatarić i D. Ranjina.
